Zašto se neki ljudi cijelo vrijeme bore, a neki lakše prolaze kroz život?

Zašto je nekim ljudima toliko lako srušit stup samopouzdanja nakon što su ga tako dugo gradili?

Zašto nekome sitnice znače sve, a nekima ni sve ništa?

I zašto sam ja uvijek ona budala koja na kraju svake priče roni suze i grca u njima?

Nekad sam vuk samotnjak bi rekli i stvarno izbjegavam bilokakvo društvo tada. Ne zato kaj sam nedruštvena, nego zato jer ne želim da me ljudi vide kao osobu koja se slomila, jer sam uvijek ja ta koja drugima pruža utjehu i rame za plakanje. Boli me i mrzi što sam ovakva, ali najrađe bi vrištala od muke i jada i onda se zatvorila u malu kutiju da me nitko ne vidi i ne gleda. Zašto? Umrla sam..... Opet..... Vječiti optimist biva opet zgažen i razjeban i to čak ne svojom greškom!

Da, bit ću patetična i oni koji to ne mogu čitat - tuff luck - namjerili ste se na krivu osobu koja svoje prstiće troši na ovaj tekst. Kako bi rekli neki - odjebite u kengurskim skokovima - jer ovo je moj moment plakanja i jadanja.

Plačem, cvilim ridam, urlam, raspadam se i nestaje opet jedan dio mene... Moje ogromno srce se smanjuje ko u onom spotu "Another chance"... Kaj treba da ga uopće više nemam da bi me netko prestao gazit? Bit hladnokrvna kučketina koja guta druge muškarce kako joj se hoće? Pa ljudi moji ja to ne mogu... Meni moj mozak (a ni srce) ne dozvoljava da budem ta koja gazi druge da bi se osjećala bolje! Ja volim i želim zauzvrat samo da i mene netko ma samo jednim malim komadićkom voli nazad. Nazovite me drama-queen ili kako god, al trebam povratnu informaciju bilo od frendova, ljubavnika ili samo poznanika, jer inače mi te osobe nemaju značenje u životu...

Imam osjećaj da se mr. Električni usrao od straha ko grlica da uopće mora nešto riješit kako treba... Naravno, ja samo redam upitnike iznad glave i ne znam kaj da si mislim - a nemam dovoljno matrijala da ga samo odjebem jer je zaista bio ok prema meni. Dal se izblokirao ili mu je zaista toliko stvari iskrsnulo da se ne snalazi? Ne znam, ali da je meni stalo do nekoga (ma imalo!) našla bi vremena za tu osobu... Ovo je glupo sve skupa ispalo, izgleda da me izbjegava, al kaže da nije tako kako se čini. S druge strane ko zna kad ću opet doć u njegov grad i samim time bi napravila sve da se vidim sa osobom koja je došla... A možda ipak moj mozak krivo procesuira neke stvari! E mister, mister - nikad ti nisam krila nijednu svoju misao - što na umu to na drumu mi je bila misao jer si i ti sam dosta otvoren tip. Pa kaj sam ja morala opet izigravat budalu kad sam pomislila da će s tobom bit nešto drukčije???? Ajme zemljo otvori se pa me progutaj odmah da više ne izigravam budalu!

I što sad dalje? Dal da pustim kako ti kažeš "vrijeme će pokazat" ili da te doslovce počnem mrcvarit da bljuneš i onaj najgori mogući odgovor? Nisam pametna, pa ću si dat još nekoliko dana "razmišljanja i hlađenja" na moru pa onda idem glavom kroz zid jer je ovo za mene pakao....Nemo'š mi bit tako flegmatičan i hladan....A znam da nisi....Riječi su te odale na par puta, a i onaj blentavi smijeh kad smo pričali na telefon....

Jednostavno ću pustit da to sve teče u beskraj, a ja ću se negdje izgubit putem.........

Obožavam sexualne igrice. Pogotovo one koje kod kojiih ishod nije siguran i kod kojih mi mozak radi na n-tu potenciju.

Uvijek me fasciniralo kako ljudski mozak može procesuirat recimo lagani razgovor o početku godišnjeg u recimo sex, a sve kreće od onog nevinog pitanja - kaj ti je godišnji napokon počeo?

Dakle da odmah opravdam moj mozgić - nisam nastrana nit niš slično, al ak mi bacite mrvicu vjerojatno bi i nju shvatila ko nešto sexualno jer sam trenutno u toj fazi. I ne, nije PMS nek sam kronično napaljena od godina lošeg sexa i nezadovoljstva istim.

Priču koja priča otkud moja frustracija sexom neće ugledat svjetlo dana jer zapravo se glupo osvrtat u prošlost kad toliko diiiiivnih stvari čeka u budućnosti (a tog sam postala svjesna tek nedavno nakon jednog neočekivanog sexa)... Stoga je moja fascinacija zdravim odnosom između dvoje ljudi kojima je ok skupa još veća.

Da ne trkeljam u prazno - danas je došlo to čarobno pitanje od druge strane. "Kaj GO napokon, ha? Sad kad krene raspašoj..." Hmmm, moj maštoviti mozgić je to odmah shvatio ko igricu - "pa ono ne baš... Kad si mene vidio da radim ikakvu pizdariju il nekaj slično? Ja ne pijem alkohol, ja ne bludničim, ja ne bančim - ...jok....to je Sodoma i Gomora za mene" nevino odgovaram.... "Ako je tako onda nemoj...." E sad me potegnuo za jezik! "Aaaaah kaj ću kad iz mire tri vraga vire!"...."Pa kaj oćeš reć da se vrag skriva na tri mjesta i da ih treba istjerat sa sva tri mjesta van?" TOOOOO, jeeeesss, već vidim kud razgovor vodi - sva sam hepi jer mogu pustit mašti na volju (a teško meni udovoljit ) "Pa tak nekak, al pazi to je stara izreka - dakle i stari ljudi su znali za sva tri vraga treba naučit pameti" i onda kreće ono odlično pitanje na koje sam ga i htjela navuć "A kako bi ih ti istjerala van?".... Daljni razgovor ću vam uskratit al kužite sve.

Volim maštovite muškarce koji su šturi na riječima, al od pomisli na djela se sva uzbudim i počnem se meškoljit, a srčeko zatuče ko neka mrcina ko da će eksplodirat. Najgore je kaj se te igrice odvijaju najčešće preko poruka kad niste jedan pored drugog, a da je bliže vjerojatno bi majicu nakon mene mogao bacit u smeće... Ma kaj samo majicu?!? Ma sve bi razdrapala u tom trenu da mogu - kako bi rekli, podrapala bi ga ko Mozart kajdanku! A ovak se mogu samo meškoljit i pustit mašti da upriličuje scene kojih se nijedan soft-porn film nebi posramio!

I sad nek ja budem pametna!!! Kak se svaki nevini razgovor može okrenut u igrice koje na kraju vode na razgovor o sexu...???.... Ne bunim se - naprotiv! Nadasve je zabavno koristit maštu i u neke druge svrhe osim Maldiva i nekih egzotičnih destinacija.... Nadmudrivanje bi rekli.... A ja ću reć puštanje da mašta bar jednom pobijedi u nečemu i da pritom uživa.... Još kad bi se spojila sa stvarnom pojavom na nekoj atraktivno-ugodnoj destinaciji tipa krevet - pa di bi joj bio kraj????

I da, vi koji sad čitate, jesam, napaljena sam na scenu u mojoj mašti i rado bi se uhvatila u klinč s njom na javi, jer sam stalno glumila (/ i bila u konačnici) neko nevinašce i zatomljivala sexualnost u sebi da me netko krivo ne shvati... Pukla sam ko kokica (hmmm, jel to dođe s godinama ili...?) i sad sam ko zvijer kad izađe iz kaveza - gladna slobode i otkrivanja!!!

Izazivam samu sebe na partiju ostvarivanja želja, i znate kaj??? Osjećam se jebeno dobro jer sam zavoljela one vražičke u meni.....

“Od snova rastemo. Svi su veliki ljudi sanjari. Oni vide stvari u mekoj sumaglici proljetnoga dana ili u crvenoj vatri dugih zimskih večeri. Neki od nas dopuštaju da takvi snovi umru, ali drugi se brinu o njima i štite ih, njeguju u lošim danima, sve dok ih ne dovedu na sunce i svjetlo koje uvijek dolazi onima koji se iskreno nadaju da će se njihovi snovi ostvariti.” Thomas Woodrow Wilson

“Vi vidite stvari kakve jesu i pitate ZAŠTO? Ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam ZAŠTO NE?” George Bernard Shaw

“Usrećivati ljude san je sretnih ljudi.” Phil Bosmans

“Idite pouzdano u smjeru svojih snova. Živite život koji ste zamislili.” Henry David Thoreau

“Čovjek sanja toliko sjajnu svjetlost, koliko mračnija je noć oko njega i u njegovu srcu.” Ivan Cankar

“San je želja koju je vaše srce zaželilo.” Walt Disney


I tako dalje.... i tako u nedogled...


Pitate se zašto danas stavljam ove citate? Iskreno, ni sama ne znam. Možda sam se samo zamislila nad jučerašnjim konstatacijama frenda i samo su mi noćas navrla pitanja (a i suze), a najgore od njih je "Kako možemo razlučit san (želju) od stvarnosti?"
Mislim da nisam osoba koja se obmanjuje, al ponekad se pitam da li neke želje imaju smisla. Ruku na srce te želje nas pokreću, jer ako ste imalo pozitivnih misli - te iste želje će vam davat elana i cvrkutat ćete ko da ništa loše ne poznate.

Ali gdje je tome granica? Da li je loše toliko željeti i biti sebično sretan? Da li je fer toliko željet neku osobu zbog koje imate osjećaj da lebdite nad zemljom? Zašto volimo biti sami svoji sadisti i mazohisti u jednom? Da li je pametnije bit neki mrgud-depresivac koji očekuje samo loše u životu ili biti vječiti optimist sa stavom da samo nada umire posljednja?

Osobno sam jedna od onih koja se uvijek nada (ljepše zvuči od onog sanja) i vjeruje da će se tu i tamo koja i ostvariti (jer postotak mi baš ne ide u prilog), ali kako smo svi puno puta na koži osjetili - nada je kurva, pa makar i posljednja umirala, to je jedino kaj nas redovito pokoleba. Bar mene.

Kao i milijun puta do sad, opet se nadam da sam našla "mužjaka" (joj grozna riječ, ali kad kažem muškarca imam feeling da ON ima bar 45 godina a nema) koji me razumije, koji je aktivno-bezobrazno naporan jer se bavi svim i svačim uz svoj regularan posao, koji me fascinira u svakom smislu iako nikako nije moj tip fizički (jep, i mi žene smo plitke na prvu - pa normalno da nas izgled privuče), od kojeg ne očekujem ništa a dobijem nešto pa makar i osmjeh na licu (a ne kao do sad ospice od muke), koji je sve kontra od onog kaj bi poželjela od muškarca - iako se nekad čini
distanciran, a u sljedećem trenu totalno prisan i tako bi mogla nabrajati do preksutra.......Dakle totalno atipičan muškarac za moje pojmove i sve se pitam kaj me njemu privuklo, kad me na početku totalno odbijalo! Faktor kilometara ne smijem zaboraviti kao ni činjenicu da je ego-triper. Stoga glavno pitanje opet stoji - da li se ičemu nadati ili odmah sve zaboraviti i prije nego je ikuda krenulo?

Naravno, moj cvrkutavi pozitivni mozgić odmah odbaci kilometre kao prepreku jer "to ću lako", ego-trip također jer moj ego se hrani na usrećivanju drugih, i tako svaku manu moj mozak po prvi put procesuira u nešto premostivo... Problem jest što još uvijek ne znam na čemu sam, a kad postavih to pitanje - odgovor je bio da ništa nije 100% sigurno (ok, ok, samo je smrt sigurna, blah!) i da će vrijeme pokazati... A ja nestrpljiva, a ja emotivno gladna, a ja željna svega što do sad nisam imala (da znam, sebična sam i ohola, ali ljudi moji ja NIKAD u životu nisam dobila ljubav od muškarca!)...

Da li je toliko sebično od mene što si želim/sanjarim/nadam da mi netko kaže da se zaljubio ili da me voli? Ili možda previše sanjam? Možda mi je ovaj put glava otišla malo previsoko, a nožice već jedva dodiruju tlo i odvajaju se od realnosti?
.....ne.....neeee......Neeee....NEEEEEE....... Imam puno pravo na to ako me to veseli i gura me naprijed! Ja volim voljeti i volim pokazivati da nekog volim sitnicama i gestama. Ja volim onaj trenutak kad će netko mene voljeti pa makar i desetinu onoga koliko moje srce može dati - jer ja imam veliko srce, ma kaj veliko - ogromno - i to srce je puuuuuuno ljubavi koju nesebično dajem onome koga smatram da je vrijedan toga i tko će tu ljubav iskoristit da voli dalje.... Stoga i dalje stoji pitanje koje se pitam.....


Da li smijem sanjat o nečemu što je realno možda nemoguće (iako se opet nadam da će postat san iznimka)???

Jutros sam bila kod ortopeda jer imam problema sa koljenima od "onih dana" bavljenja vrhunskim športom. Al sad kaj ću reć će definitivno zvučat blesavo. Ja fakat volim odjel ortopedije i mislim da je to najveseliji odjel bolnica. Zašto? Pa više-manje svi dolaze u nekim invalidskim kolicima, strgani ili amputirani i nakon određenog vremena čudom izlaze iz bolnice sa 2 noge, ruke i slično. Morbidno - možda, ali u globalu kad pogledate ishod - zaista jest super vidjet nekog opet na 2 noge, pa makar i na umjetne.

A tek doktori! Ufff, ko nije bio - svakako preporučam svakoj dami da ode na ortopediju da ju besplatno ispipa neki od zgodnih mišićavih mladih doktora (potrudite se da je bar koljeno u igri) a ni muškima neće bit mrsko jer su sestre jaaaako zgodničke. Na Šalati zaboravih napomenut. Svi su nekak veseli na tom odjelu, svi te pozdravljaju (pogotovo ak te znaju) i zezaju se s tobom. Doduše, ponekad djeluju malo napušeno ali baš su mi zato supersimpatični.

Svaki put tamo čuješ svakakve anegdote od kolega (ex)sportaša - ipak se tu radi o tom konkretnom odjelu.

Sjedim ja danas tako u čekaoni i jedan dečko kojeg već dulje znam (čisto iz viđenja - mislim da je hrvač il neki takav kontaktni sport) jada se meni kak je u žešćoj banani jer ga je cura ostavila zbog ramena. "Kak to misliš zbog ramena?" pitam ja, "Znaš, ona ti je inače malo aktivnija ženska sa čudnim prohtjevima ponekad i jednostavno mi je rekla da ne može ona to više tako jer ja nju nemogu..... Znaš...." odgovara on. "Sorry, al ne kužim te skroz na kaj misliš pod tim..." pravim se blesava. " Ona ti voli sex na stojećki i zbog bolova ju nisam mogao cijeli sex držat rukama na sebi i prekinula je." u poluplaču odgovara. Ja nisam znala dal da se smijem il da suosjećam i samo sam počela hihotat - prvo malo, a onda glasnije dok se nisam već grčila od smijeha. Gleda me on sav u nevjerici, a ja mu odmah objašnjavam čemu se smijem. "Stari, mislim da bi trebao bit sretan kaj te spucala jer takva fufa te ne zaslužuje ako zbog bolnog ramena raskida, hahahahha...." Prvo me gledao i onda se počeo smijat ko luđak, pa nas je sve jedna sestra došla ušutkavati ko klince u školi - provirila je glavu van i glasno zaŠkala - "šššššššššššššššššššššššššššššššš"!!! A mi ko manijaci smo se samo počeli jače smijat, a onda i ona pa su se otvorila vrata od još par ordinacija i odjednom moj mahniti smijeh (a smijem se vrlo zarazno) je sve počeo nasmijavat. Sve se pitam kak se nisam ugušila od smijeha. Naravno, lik je jaaaako brzo shvatio da nije kraj svijeta.

Nakon tog sam završila kod mog doktora sa maramicom u ruci brišući suze, da se ovaj zabrinuo zašto plačem (možda je mislio da me nešto boli jer sam se sva zajapurila od smijeha) pa me odmah počastio čokoladicom - da, da, dobro ste pročitali - znaju oni da ženama treba čokolada u životu A ja kad vidim čokoladicu il onaj ChupaChups ko da mi je netko čisti zlatni dukat dao - ozarim se u sekundi. Ok, obavih kaj sam trebala, malo boli i muke, al opet sam u pogonu - jedino kaj će me sad bolit par dana dok se ne smiri sve.

Poanta ove anegdote? Pa možda je banalno, ali jednostavno sitnice su dio života - nekad vam je dosta osmjeh ili čokoladica da vam olakša mučnu situaciju u životu, i zato treba prihvatit sve što vam život pruža - nekad će to biti slatko, pa nekad i gorko, ali nikad nećete ostat na istom mjestu. Samo treba posegnuti i vidjet kamo vas izbor dalje gura...

Budite sretni i nasmijani - jer ja budem!

Inače sam po prirodi jako nestrpljiva i znatiželjna osoba. Ponekad je to naporno okolini oko mene, znam, al jednostavno oni crvići u guzici mi ne daju mira, i nakon pristojnog vremena glumljenja flegme - puknem ko kokica i moje Duracell-ke prorade. Rekli bi da su oni zečevi iz reklame bijeda, zato su me prozvali ludom vjevericom koja skakuće gdje joj se i kad hoće.

Imam onaj "problem" sa nalaženjem osoba oko sebe, koje većinom me vide kao osobu na lakim ili teškim drogama koju puca ljubav i sreća i ružičaste naočale mi samo fale da sve vidim divno. Al baš divno! Iz svake životne situacije (a ponekad sam imala baš teške) izvlačim pozitivu i obično ljudi oko mene imaju bar prividan osjećaj da će sve bit ok. Ne dajem lažne nade, ali pokušavam da ljudi budu malo pozitivniji i da znaju izvuć samo ono najbolje iz života.

Naravno, samim time kad je čovjek sretan - obično negdje ima probleme, pa tako i ja na ljubavnom planu. Jednostavno ne pronalazim muškarca koji me može "pratit" - svi bi me uvijek mijenjali. Neki bi me pretvorili u divnu kućanicu, neki bi mi srezali krila i zauzdali me da budem doma i da rađam djecu, neki bi mi branili moju slobodu i druženje sa ljudima, a neki bi čak i da idem na rigorozne dijete da izgledam ko one tete sa plakata - da skratim priču, moje baterije privlače puno negative vjerojatno zato kaj bi svi htjeli komadić onog kaj imam ja u glavi. Naglašavam, nije sve tako divno i krasno oko mene, imam i ja trenutaka i plačem tu i tamo, ali sve je to zdravo da čovjek sam sebe ne izgubi.

Postoji hrpetina muškaraca u mom životu, al svi su mi oni prijatelji iz pojedinog aspekta života, s kojima mogu razgovarati o vrlo malo tema - pretežito o dodirnim točkama koje su nas spojile : sport, aktivnosti, glazba, izlasci i slično... Neki su super za filozofiranje, neki za cicijanje, neki za bicikliranje, a neki samo za popit kavu i kratit vrijeme. Ne, nisam plitka - nego zaista osjetim kad nekom treba da mi priča satima o svojim problemima ili se isplače jer znaju da ih neću osuđivat, a i zašto bi? Svatko ima svoj vid izbacivanja frustracija i ako sam ja ta pored koje se osjećaju ok to napravit - moja misija je ispunjena. Jednostavno volim pomagat ljudima koji nemaju toliko jaku hiper-crtu u sebi koja ih može učiniti sretnima.

Uvijek se sjetim jednog frenda sa kvarta koji je svaku moju mušicu prebacivao u stvarnost. Moje dupe se sjetilo u 5 ujutro da bi išlo van Zagreba na kavicu, a moj frend za pol sata ispred zgrade već čekao na motoru da odemo u Rijeku na kavu i vratimo se nazad... Naš odnos više nije tako intezivan ko prije - ipak je on oženjen čovjek, ali svejedno kad je u komi veli ženi da ide k meni se provozikat i na kavu (sreća pa se njegova žena ne osjeća ugroženom)...

Dakle, ja sam ona koja skakuće okolo, koja širi pozitivu i cvrkuće na sve, frendove i frendice izvlači iz apatije, daje rame na korištenje u svrhu tuljenja i slinjenja, troši i zadnje pare na frendove ako je potrebno - samo da se oni osjećaju ok i sretno. Nemam velku plaću, ali sitnice svi vole - pa uletim tu i tamo sa pokojom. Glava u nebu, noge na zemlji, srce negdje izgubljeno ali nadam se da ću ga opet nać i tako to već godinama - sve do nedavno.

Upoznala sam prvi put u životu muškarca koji me doslovce baca na dupe i to do te mjere da nekad imam osjećaj da ja njemu ne mogu parirat. Moram mozgat, moram ga nadmudrivat, moram koristit možđane stanice na koje se već paučina uhvatila i moja znatiželja je proradila do te mjere da bi iz kože iskočila ponekad. A on je sve to naravno shvatio, i golica mi maštu do neizdrživosti!!! Duracell vjeverica je našla električnu jegulju koja ima generator, a ne bateriju!!! Naprosto ne vjerujem da postoji netko ko je još veći hiperaktivac nego ja - ooouuuuu yeah!!!

Postala sam ovisna o tom nadmudrivanju i igricama, vrištanju od sreće kad vidim poruku i samom osjećaju da te netko doživljava i kao inteligentno biće... Nebi vjerovali kako se brzo od te stimulacije mozga klinka pretvara u ženu, i asexualna osoba u sexualno gladnu osobu - sve se bojim da bi mi Duracell-ke bile premalo za ono što mi treba. Nisam bila frigidna, nego samo emocionalno gladna, upravo osiromašena plitkoćom drugih oko sebe koje sam silno željela da budu dio mog života. I nema veze dal će taj muškarac ostat u mom životu, al on je taj koji je probudio nešto u meni i otvorio mi oči da počnem bolje gledat i izvan ružičastih naočala - jer koliko su one divne i krasne, to je donekle i obmanjivanje sebe i svoje stvarnosti i stoga mu na tome svemu HVALA - pa makar osjećaj živosti bio kratak, ali sam ga bar doživjela.... I ako ne ostane on u mom životu - ostat će zauvijek jedan dio mene rezerviran samo za njega....

Da ne budem samo jedna od "narikuša" koja samo kuka i plače kako joj je teško u životu - vrijeme je da vas i malo nasmijem.

Pitanje za muškarce i žene - koji vam je najgori dio mjeseca? Masa vas je sigurno odmah pomislila na 2 stvari  - period do plaće i famozni PMS. O periodu do plaće vam sigurno neću pričat - jer svojim frustracijama i grebanjem love mogu ljude samo više bacit u bed (a ko zna, možda napišem nešto i o tome), al o PMS-u nikad dosta.

Dakle, koja viša sila je taj PMS?

Okrutna ću odgovorit. Po meni najzajebanija stvar koju je majka priroda dala ženama. Mogu si mislit muške koji čitaju ovo i samo vrte film u glavi svojih boljih polovica kako mahnito čiste, urlaju, hrane se i to nenormalno, cugaju ko zna kakva čudesa i imaju čudne prohtjeve... Sorry dame, ali moram muškarcima skinut kapu u o vrijeme jer nekad smo stvarno grozne u te dane. Nisam ni ja iznimka...

Prije eto tako nekoliko godina sam samu sebe skoro dovela do ludila. Inače nemam nešto izražene probleme, ali potrefilo se da mi se počeo jesti muffin i to onaj iz American Donuta (sorry na reklami al fakat su im ok)... Tad sam još radila u Sesvetama i dolje pored San Antonia (ufff, sad je tu DM) sam znala da ću se uveselit. Ali nije bitan samo muffin, nego je uz to pasao SAMO Pepsi Twist. I tako jurim ja do Amerikaca i sve važna naručim muffin od čokolade i Pepsi Twist ni ne uzimajući u obzir da ih možda nema. Frajer me pogleda i samo izusti - nema, ima samo od višnje. Ma jebeš višnju - mislim si - meni treba čokolada. Ništa, odoh ja  na onaj gornji Amerikanac na autobusnoj stanici u Sesvetama, ali ni tamo, ma zamisli čuda, nema čokoladnog muffina. Sad već pomalo ljuta, čekam bus i via Dubrava, a u glavi si vrtim najgori mogući scenarij. Kad sam ugledala poznati natpis nad lokalom, sva sam se već vidla kako jedem muffin i pijem Pepsi... Ulazim u čaroban lokal i sva ozarena naručujem muffin od čokse i Pepsi Twist, a onda šok - gospodična, nema više muffina jer..... Kako to mislite da NEMA muffina, sikćem onako u nevjerici... Pa nema, danas su nam isporučili svega 30 komada, a zadnji ste propustili prije 2 minute... Aaaaaaaaaaaa,  pa ne vjerujem... Samo prasnule suze iz mene od muke i jada.... Gleda mene dečko za pultom i tješi me, ja lijem suze, a ovaj  telefon u ruke i zove nekog... Super, pomislih, Vrapče mi ne gine. Spušta slušalicu i govori najljepše riječi u mom životu - gospodična, ima svega na Trešnjevci, pa sam reko da vam ih stave sa strane,ako..... DAAAAAA!!!! To je to.... Odjednom je sunčeko zasjalo, ja već letila u tramvaj, a gužva u prometu, špica oko pol 5. rmljam i psujem u bradu ZETovcima sve po spisku, još su bile one stare dvanaestice u kojima se upravlja ko da melju kavu "na žgance" . Nakon pol sata tragljanja dođoh pred vrata spasa, a ostalo je povijest - sreća neopisiva zbog muffina i Pepsija Twist, blabla...

"Trik u letenju je da se baciš na zemlju i promašiš…"

Tako bi otprilike definirala moju životnu priču. Ona famozna klasika - prosječna ženska bez nekog famoznog izgleda, sa nekim iole normalnim poslom (pod "normalnim" želim reć zadovoljavajućim), na pragu tridesete, singl, život sa starcima i kućnim ljubimcima - dakle sve nekako "obično" bi rekli. Nikad neke ozbiljnije veze, a bome ni nekih normalnijih likova u mom životu (znam, da se čovjek zapita), sfrustrirana i naporna sama sebi... Budimo realni, tipična ženska priča.

Sve bi to bilo sasvim normalno da se tu negdje ne upetljaju starci sa nekim svojim "željama" tipa unuk/unuka i onim standardnim pričama na koje ih OBAVEZNO navuku susjede ili neki klinac na cesti. Ono uobičajeno "kad se ti misliš udat" više ni ne brojim, nego me više diraju one bapske priče tipa "joj jadna, pa sad će 30 a nema ni muža ni djeteta, pa sad je već stara cura i njen je život izgubljen". Ok, kaj je s tim izjavama? Kakvo gubljenje života? To kaj se ne sexam jednom tjedno, da ne velim mjesečno je moj izbor, a frajera na jednu noć ne trebam (zapravo lažem, kad ga trebam nađem ga - bar to nije problem).

Frendica brije o nekoj vječnoj bezuvjetnoj ljubavi kako ju muči kemija koju nemre nać sa frajerima, pa bar da lik zna nekaj delat po kući (pa bar da zna šarafit i betonirat) ili da je neki inženjer arhitekture/građevine ili nekog trećeg sranja. Iskreno, ne vidim poantu u definiranju "idealnog savršenog muškarca" kad jednostavno idealnog a ni savršenog nema. Ok, barem savršenog po tim definicijama.

Da sad ne pričam kakve sam sve frajere u životu imala - od onih macho frajera kojem se u očima vidi da bi pojebo i muhu u letu, pa do onih "nerdy" tipova kojima su samo falile naočalice na nosu ko u onim američkim filmovima. Nema kaj nisam doživila od muškarca od prekidanja veze preko sms-a, preko pičkaranja i fizičkih obračuna šamarima, pa do jednostavnog nejavljanja po par mjeseci i kad se konačno javio, očekivao je da ćemo "nastavit tamo gdje smo stali" (dok je on u međuvremenu kroz krevet provukao nekoliko žena)... Nisam, naglašavam, manekenske ljepote, ha imam i šlaufić na trbuhu, putena ljepota bi to nazvali (sva sam "prirodna" s ponosom mogu reći) ali imam i zaista visok prag tolerancije za svaku osobu koja uđe u moj život i dajem im svima jednake šanse. Kako će ih iskoristit - to je drugi par rukava!

Ne tako davno mi se dogodio jedan frajer koji je bio samohrani otac dvije curke (postao je tata sa 18) i koji je bio preeeedivno slatkorječiv... Ah, pala sam ko kruška na te divne riječi i zanemarujući izgled upustila se u avanturu. Dakle, po dobrom muškom običaju - nakon sexa se nije javljao dobra 2 mjeseca, a ja sam si naravno po glavi motala kaj sam krivo napravila. Nakon kaj se javio sa 2 mjeseca zakašnjenja i dalje je drobio kako sam ja jedina žena za njega. Ja sam nastavila naravno dalje, al on se stalno javljao pomalo sa tim "pikanjem" kako stalno misli na mene i slična sranja, dok mu ja nisam rekla da imam nekog novog u svom životu koji me voli zbog mene same (to doduše nije istina, al sam smatrala da će tako prestat drobit). Na tu moju konstataciju je lik poludio i mrtav-hladan reko da to sigurno neće funkcionirat jer me nitko ne voli nit želi kao on - i tu mi se upalila NAPOKON lampica. Pa hej, nisam ja ničem bila kriva kaj se on nije javio, nego je on jednostavno kreten koji voli drugima nabit osjećaj krivnje i ima frigidnu žensku pored sebe... Muškarci koji čitate - žao mi je kaj zvučim plitko, ali na žalost, većini je ego kat niže, pa sam mu rekla  da se jebe i da je imao priliku koju nije znao iskoristit, a svoje opsesije nek liječi kod psihijatra i na kraju da ima malog koji ne šljaka onako kako se njime hvali... Ostalo je povijest - ja sam se odjednom osjećala slobodnije i zadovoljnije sa nekoliko kila manje na plećima - jer u želji da se nekome ne zamjerim sam si nakopala hrpetinu problema.

Koja je poanta ovog svega? Samo olakšanje meni samoj i ako se netko poistovjeti u mojoj priči da zna da nije sam/sama, jer moram naglasit kako muškarci mogu biti "šovinističke svinje" tako i žene mogu biti "hladnokrvne kučke" i to je činjenica, a sad me prozovite sexistom ili kako god.

Budite svoji i uživajte u životu punim plućima.... ;))))